Psihology in our life

Most of the diseases in today’s society originate from an improper lifestyle – lack of physical activity, improper diet due to a large number of obligations, such as „I’ll have a bite from the bakery“, which by the way is full of additives, so we feel exhausted and unfocused due to a variety of ailments caused by improper nutrition. And last but not least, take care of your mental and spiritual health. In order for a person to take care of his health, which, of course, should be his first priority, as it should be, the psychological and mental health of a person is very important.

The people, who still consider mental and psychological illness to be a shame, have become psychiatrists themselves. Most of them take medicines without the supervision of a doctor, which is very dangerous for health, they drink some natural salves composed of who knows what plants, or they hide their illness until the moment comes to break mentally. That’s why people, stay away from various tinctures, grandmothers who scare you and other stupid things that only take your time and hope that you will get better, but turn to experts who will establish your diagnosis in a very short time and get you the right medicines that you really need. You will only get better if you see a psychiatrist or psychologist. How do you think those inmates survived the horrors of the camp? The mental state of a person determines his destiny.

My favorite author, as far as mental, psychological and spiritual health is concerned, is Dr. Valery Sinjeljnjikov, a Russian doctor, psychiatrist and author of a dozen books related to the spiritual and mental health of a person, why a person gets sick and how to heal.

„Where thoughts go – there goes energy. Where energy goes – there goes blood. And blood is the material embodiment of the soul…“  Think about it…

In his books, he explains how we can, by ourselves, get sick with our own psyche, but also get well. The mountain of quotes from his books that I have collected over the years lead to deep thinking and motivate you not only to read and write them down, but also to slowly begin to apply them. It is written in easy language, which everyone can understand and apply in their life. Reading his books, I felt not only a spiritual movement, but also a desire to apply the advice from his book, because they are mostly written in examples from his practice and how we can use them on ourselves. I was especially delighted by his book „Love your disease“, in which he explains why the disease occurred and how to cure it by applying its methods.

Every man creates his own illness.

We live in a harmonious, just and pure world where everyone is given according to his thoughts. – According to your faith be it to you – these are words from the Bible. Which would mean: what you believe, you get.

I deeply believe that it is possible to change a person’s destiny in that, and only in that case, if a person becomes the master of his own destiny. And for that, he must first of all take responsibility for his thoughts.

It is important to learn not only to give, but also to receive gifts. The world around us is focused on us, on our thoughts and desires. He tries to help us every moment. But we don’t notice that help, or we reject it.

Our world is a reflection of our own thoughts; everything we have in our life, we create ourselves.

Kojim putem krenuti, a da ne zalutaš?

Kojim putem krenuti, a da ne zalutaš? Celog života sebi postavljamo to pitanje. Kad upisujemo srednju školu, kad upisujemo fakultet, kad se duboko razmišljamo da li prihvatiti poslovnu ponudu koju smo dobili ili je ne prihvatiti. Kojim putem? Možemo razmiljšati danima i danaima, tražiti savete od najboljih psihologa, raditi psihološke testove interesovanja, i da se na kraju opet ispostavi da smo loš put odabrali… Lošeg supružnika, a činio nam se tako dobar, čak i njegova porodica, koja je bila tako mila i draga u početku, a kasnije se ispostavi da su ustvari ljudi koji žele da kontrolišu tvoj život po njihovim pravilima. Odabrali smo lošu školu, zbog toga što nas je test sklonosti potpuno prevario, jer su nam jedna interesovanja sa četrnaest godina, a druga sa četrdeset. Tad iza sebe imaš porodicu i decu koju je potrebno izdržavati, školovati, pa ti je potreban bolje plaćeni posao. Sa četrnaest godina dečaci žele da budu heroji, vatrogasci, policajci, vojnici, a kasnije shvate da to ipak nije onako kako su zamišljali, i da rade naporan nedovoljno plaćen posao. Pa da bi izdražavali porodicu, moraju da rade dodatne posove. I onda sav naš san iz detinjstva pada u vodu.

Takodje, šta da posle dvadeset godina provedenim sa jednim partnerom i njegovom porodicom, usput, radimo, jer iako kontrolišu tvoj život po njihovim pravilima, nemaš izlaza. Dobar deo svog života i svoje zarade si uložio u tih dvadeset godina. A o stresovima da ne govorim. I kad pogledaš iza sebe ne vidiš ništa

Postoji samo jedan put, a to je put sadašnjosti. Prošlost je iza nas i tu nemamo šta da tražimo, samo naučene lekcije iz života, bilo one dobre ili loše, dobro ih zapamtite. Verujte, trebaće vam kat-tad u životu. Budućnost je već veliko znak pitanja jer ako želimo neki put i idemo prema njemu svim mogućim naporom i sredstvima, verujte, kat tad, ćete zalutati. Jer ukoliko se posvetiš karijeri, ne možeš da budeš i majka koja će vaspitavati svoju decu, već će ih vaspitavati dadilje. Eto jednog promašaja… I onda, kad ga uveče vidiš kako spava, a nije te čak ni poljubio za laku noć, shvatiš da si dobar deo života promašila.

Taj deo lepo opisuje Luis Kerol u svojoj knjizi „Alisa u zemlji čuda“

– „Možete li mi reći, molim vas, kojim putem da krenem odavde?“ -„To dobrim delom zavisi od toga gde želite stići“, reče Mačka. „Nije me briga gde ću stići“, reče Alisa. „Onda nije bitno kojim putem ideš“, reče Mačka. – Luis Kerol „Alisa u zemlji čuda“.

Sedim kod prijatelja u goste i gledam njigovog sedmogodišnjeg sina kako se igra starim lapo topom. On je jednom rukom, zbog toga što je drugu slomio, i u gipsu je, rasturio ceo lap top i sam ga sastavio. Mislim da je jasno šta će biti kad poraste. Srce malo se mučilo jednom rukom, pomažući se pomalo sa drugom rukom i nogama, ali je uspeo. Uh, kakva je to radost bila. Kad naučimo osetiti tu radost srcem i dušom, kao deca, kad u nečemu uspeju, onda ćemo zaista biti srećni.

Zato ne razmišljajte daleko u budućnost kojim putem ćete ići, jer svakako, može se desiti i da zalutate. Dešava se da se poremete planovi za sutra, a da i ne govorim za planovima koji će biti realizovani tek za nekoliko godina. Zato, uživajte u sadašnjosti, i onome što trenutno želite, imate, a budućnost će ionako doći sama po sebi.

Pazite šta vas jede… Part 3

Lep, sunčan dan… Sve je u redu… Kaobajagi… Nina u sebi čuva svih onih prethodnih dvadeset godina života straha, o kome nikome nije govorila. Sem Bogu… I hiljade suza, koja je noćima i danima isplakala, nekako su dečiji smehovi i uspesi u školi, sasušile na njemom ispijenom, bledom licu. Utehu je tražila jedino u deci… Sve do trenutka, dok nije završila na psihijatriji. Pokušavajući da svojim ćutanjem, što zbog straha jer je sama, što da zadovolji sve iz okoline. Sad kad su joj deca porasla, strah je prošao, ali kasno, antidepresivi, lekovi za smirenje, održavaju je u životu… Ali i dalje se ne da. Trudi se zbog sebe, zbog dece, i zbog dana kada će napustiti stari život i krenuti u novi.

O Nininom životu sam mogla da napišem ceo roman, ali ukratko pouka ženama, posebno mladim devojkama – RAZMISLITE O OVOME. Da li ćete izgubiti dvadeset najlepših godina u strahu i suzama ili ćete potražiti pomoć. Za sve postoji rešenje, kad je učenik spreman, učitelj će se sam pojaviti. Priču sam prenela kako bih pokušala da ohrabrim mlade žene sa malom decom. Ništa nije sramota, i nikad neće da promene ponašanje prema Vama. Nina je imala „sreće“ pa su je ostavili na miru, tek kad je završila na psihijatriji. NE DOZVOLITE DA SE I VAMA TO DESI, SAMO HRABRO… Danas je Zakon o porodičnom nasilju daleko pogodniji nego što je ranije bio. Ako Nina nije mogla, iskoristite Vi to, ukoliko se nalazite u sličnoj situaciji. I psihičko nasilje se smatra vrstom nasilja. Ne gubite nadu, nikad nije kasno da budete srećni.

Pazite šta vas jede…

Nastavak priče…

I tako je Nina, od jedne lepe, vesele, dobroćudne devojke postala nervozna, preopterećena majka dvoje dece, jedne godine ramaka između dva porođaja, sama, neiskusna, izgubljena u svetu u kom nije ni sanjala da će završiti. Neispavana, oslabela, ubledela, borila se nekako sama sa svime što je snalazilo na tom putu. Razumevanja od bilo koga, nikad nije imala. To se smatralo da majka i žena mora tako, da žena mora biti podređena mužu i ostalim članovima porodice, jer je zaboga došla u njihovu kuću, koja samo što se ne sruši, jer je gradio pokojni deda. Sav novac koji je njen muž zaradio, pa čak i više puta njenu platu, uzimala je svekrva, da bi sredili kuću… A Ninina plata je morala da se zna gde se troši. Muž je solido zarađivao, i sa tim parama su mogli sami sebi da naprave šta god, za život. Ali ne, kako kažu mama i tata.

Ali to nije najgre što joj se desilo, jer su ostali članovi porodice (muž, svekrva, svekar), samo zvocali, kako ovde ima prašine, zašto su kocke razbacane (pa zaboga, deca se igraju). Pa nije dovoljno dobra žena, ovo je prljavo, ovo nije očišćeno, a ona juri po kući, posle posla i uzimanja dece iz vrtića, samo da bi sredila kuću, napravila ručak…. A deca, ko deca, traže da izađu napolje, da im mama posveti pažnju… Nikad sebi to nije oprostila, što je ispred dece stavljala svekrvine zahteve… A nikad i neće…

I tako je Nina, umesto da procveta, kao majka, dvoje zdrave dece, da posveti pažnju njihovom odrastanju, postala senka od žene… Sa decom od vrtića do škole, radila je uveče, klonula, nervozna, psihički i fizički uništena… Posle posla, čišćenje kuće (a prozori nikad nisu bili lepo obrisani) i spremanje ručka (koji nikad nije bio dobar). Posle usisavanja, svekrvina metla je morala da radi, jer, zaboga, paučina nije lepo sakupljena. Pa ona snajka u komšiluku mnogo vredna, kuća joj čista, ručak ukusan, pa to je čudo jedno. Uhh, kako je samo to Ninu pogađalo, pravo u srce… A ne vide da svi ostali članovi porodice, ulažu svoj trud, kako bih što više zaštitili snajku i decu.

Nastaviće se…

Veoma je bitno šta vi jedete, ali je još bitnije šta jede vas….

Sam naslov govori o njegovoj suštini , tako da ću vam, iz iskustva i ugla gledanja jedne mlade osobe, ali kroz više tekstova, dočarati da bukvalno shvatite naslov. Da ne gubite vreme već da počnete da ga primenjujete… Odmah!

Priča počinje pre jedno dvadeset tri godine. Nina je bila mlada, vesela, dobroćudna devojka, maturant srednje škole. O, kako se samo veselila jer je ostalo još samo jedno polugođe srednje škole i posle ide faks. San svakog maturanta, jedva čeka odlazak u neki drugi grad, da upoznaje nove ljude, nova mesta, da krene samostalna jednim novim životnim putem…. Hiljadu želja, hiljadu planova, ćućorenje sa drugaricama oko toga koja će uzeti koju sobu u novom stanu, maštanja, smejanja, uživanja pri samoj pomisli da će uskoro biti student. Međutim, sva ta maštanja i želje, prekinuo je rat devedeset devete godine.

Nina je, kao adolescent, sa svojih osamnaest godina, prošla ono najgore… rat 1999. i gubitak brata. Totalni krah, psihički, fizički, duhovni… Gledala je neutešnu majku kako plače i kuka za sinom, svakog dana… I oca koji počinje da pije… A ona je nemoćna da bilo šta uradi po tom pitanju. Ne postoje reči kojima bih objasnila njeno stanje… I tako skrhana, mlada, neiskusna, sa dvadeset dve godine, rešila je da se uda, tražeći utehu u nečemu, u nekoga, misleći da će joj biti bolje. O, kako je Nina u velikoj zabludi bila… Očekujući ovakvu uzajamnu ljubav, pažnju, nežnost, osećajnost, poštovanje… San svake devojke koja se udaje… Međutim, za uzvrat je dobila nešto sasvim suprotno, tako da se našla u klopci svojih osećanja i svojih mogućnosti. Niti napred ima s kim, a i nazad nema kome….

Nastaviće se….